Edukativni izlet na Pelješac

U subotu 16. svibnja održalo se tradicionalno edukativno druženje – putovanje za članove Udruge gluhih i nagluhih Dubrovačko-neretvanske županije, te članove njihovih obitelji i prijatelje koji podržavaju rad Udruge.

Iako nam vremenske prilike izjutra nisu bile naklonjene i Grad se probudio pritisnut tmastim oblacima, okupili smo se u velikom broju i krenuli put Pelješca.

Prvo smo zaustavljanje imali u Stonu, simpatičnom gradiću kojeg krase najduže zidine u Europi, a druge su svijetu. Od njih dulji je samo Kineski zid. Osim zidina, znamenitost Stona je i solana, najstarija u Europi, koja datira iz 14. stoljeća i još je u funkciji. Pogledali smo i odslušali priču o tehnološkom postupku dobivanja soli, a koji se sve ove godine nije osobito mijenjao, i povijesti Solane.

Vožnja od Stona do iduće postaje našeg puta, Metohije, zaseoka Ponikava, bila je vrlo kratka. Posjetili smo znamenitu vinariju Marlais, gdje smo naučili ponešto o sortama vinove loze i vinima, te o postupku proizvodnje. Imali smo prilike kušati bijela i crna vina, uz kruh, maslinovo ulje i kozji sir. Obitelj Marlais se već sedam generacija bavi proizvodnjom kvalitetnog pelješkog vina, te za njih osvajaju brojne nagrade. Oprostivši se s našim srdačnim domaćinom Antom Marlaisom, krenuli smo prema Kuni Pelješkoj.

Putem nas je počela, isprva lagano, a zatim sve jače, šibati kiša, no to nam nije predstavljalo problem jer smo u Kuni iz autobusa prešli u toplu i suhu konobu Antunović, s čijih greda vise i zamamno mirišu pršuti, panceta i ostale delicije Ručak je bio izvrstan, pravi praznik za nepce, a istinski oduševljava da sve što nam je stiglo na stol Antunovići proizvode sami. Nakon raskošne hladne plate, domaćeg kruha i pečenog mesa, zasladili smo se priklama.

Kiša je već pomalo uminula kad smo krenuli dalje, prema Orebiću, da bi uskoro i prestala. Oblaci su se malo-pomalo razišli i sunce je zasjalo dajući novu dimenziju danu i Pelješcu kojeg smo konačno mogli promotriti u svoj njegovoj ljepoti. U Orebiću smo posjetili pomorski muzej i doznali ponešto o bogatoj povijesti gradića koji oduvijek živi uz more i za more, gradić kapetana, kojih je u Orebiću u zlatno doba pomorstva bilo čak 250. Njihove raskošne vile, građene uz more da ih vide kad brodom plove kroz Pelješki kanal, opremljene su najboljim namještajem, posuđem i ukrasima kakvi su se u ono vrijeme mogli nabaviti diljem svijeta, a vrtovi prepuni egzotičnog bilja donesenog s dalekih putovanja.

Nakon obilaska muzeja imali smo slobodno vrijeme, kojeg smo iskoristili raznoliko: za šetnju, kavu, sladoled, kako je tko htio. U 17 sati krenuli smo natrag prema Dubrovniku, ugodno izmoreni i sretni zbog predivno provedenog dana na kojem smo tako puno naučili i družili se.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

•